Nećemo se hvaliti da smo bili prvi, jer prvi si uvijek kada te prilike natjeraju. Za vrijeme drugog svjetskog rata bili smo premali da uzmemo pušku u ruke, makar sam u mojem rodnom selu Višnjevcu iz seoskog dvora kao mali dečec u crvenoj suknjici, niti tri godine star, pjevao prolazećoj vojsci: Puska puca, palabela laje, Titova se vojska ne pledaje. A onda mi je vujec podviknuo: Ivo, to nisu partizani, to su domobrani. A ja, navodno, bjež iza vujecovih hlača.

Kako bi malo dijete znalo koja je čija vojska, kad su prolazile razne! Pa i Čerkezi u crnim odorama, ili mi se boja danas takvom čini. Ali ne čini mi se, istina je, da su me uzeli u naručje u nosili, uz strah familije, ali su me i vratili u njihovo naručje. Nisam zbog toga tražio borački staž, a ovu priču ispričam od prigode do prigode.

Kad je rat završio probujao je kulturno-umjetnički život. I po zadatku komiteta i po potrebi. Jedna od najljepših priča je tamburaški zbor malih koprivničkih osnovaca, gdje sam i ja tamburao.

Mali tamburaši snimljeni nakon završetka 2. razreda pučke škole 1951. godine

Na prvoj slici, koju je snimio netko od cijenjenih koprivničkih fotografa snimljen je prvi poslijeratni dječji, školski tamburaški zbor pod vodstvom učitelja Stjepana Miklaužića, popularnog uče koji na slici stoji lijevo (desno je upravitelj škole g. Bregovec). Na fotografiji, koja je vlasništvo autora i ujedno svirača čelo-brača u tom orekstru, piše: Tamburaški zbor nakon 2. razreda osnovne škole. Drugi razred u Prvoj narodnoj osnovnoj školi (kasnije druga osnovna) učenici su polazili 1950/1951. godine.

Tu dolazimo do razilaženja s podacima iz knjige Glazbeni život Koprivnice, u kojoj je, prema izvoru iz lista učenika osnovnih škola općine Koprivnica Mlada Podravina, iz lipnja 1971. godine na stranici 64, navedeno da je tamburaški zbor osnovan 1953. godine.

Neće ići! Većini malih tamburaša kod osnivanja nije moglo biti 11. ili 12. godina, tek osam ili devet, jer im noge na prvim koncertima nisu dosizale pod, a, kao mala dječica, otvarali smo usta i brojili taktove ''pr-va, dru-ga'' na prvom koncertu u Domu kulture, a vjerojatno je da je i ova fotografija snimljena u dvorištu Domoljuba.

Dakle, ova slika mogla je biti snimljena 1951. godine (nakon završenog 2. razreda).

U to vrijeme vježbalo se u glazbenoj prostoriji Domoljuba, a dio instrumenata nije imao ni žice, ali su se hvatovi vježbali i bez žica, a strogi, ali nikad zaboravljeni učo Miklaužić kažnjavao je i pogrešne hvatove na instrumentima bez žica. Instrumenti su bili: bisernice, kontrašice, brač prvi, brač drugi, brač treći, čelo brač, bugarije i bas, ali drugačijeg ''štima'' nego danas.

Mali tamburaši snimljeni nakon završetka 4. razreda osnovne škole 1953. godine

Mali tamburaši nakon završene osnovne škole
Druga slika, sada već odraslijih malih tamburaša snimljena je nakon 4. razreda osnovne škole, dakle 1953. godine. Slika je snimljena pred novosagrađenom školom koja je tada dobila ime po prvom oslobođenju grada Koprivnice od ustaša ''7. studenoga 1943.''. Radi orijentacije i snalaženja u nazivima razreda, osnovna škola u to vrijeme trajala je od prvog do četvrtog razreda, a nakon toga se išlo u gimnaziju od prvog do osmog razreda. Uskoro je osnovna škola pretvorena u osmogodišnju školu i tako se zvala, ali je u svjedodžbama ostalo upisano, recimo, IV/VIII razred. Razlika je samo u tome što je osmogodišnje školovanje postalo obavezno, pa su promijenjeni i nazivi. Tako je ova generacija tamburaša upisivala prvi razred gimnazije dva puta, jedanput nakon četvrtog osnovne, a drugi puta nakon osmog osnovne. U biti razlike nema, tko je završio gimnaziju školovao se 12 godina.

U knjizi Glazbeni život Koprivnice autor Dragutin Feletar napisao je: ''...ovaj sastav je nekoliko godina postizavao izvanredne rezultate i uspjehe. Spomenimo samo gostovanje u Opatiji (koncert za naše iseljenike u SAD), zatim nastupe u Istri, Slovenskom primorju i drugdje. Ovaj izvanredno uvježbani orkestar dobio je i posebnu diplomu na republičkom festivalu dječjih zborova i orkestara u Zagrebu 19. svibnja 1957. godine''.

Ta godine bila je ujedno i završna za postojanje prvog tamburaškog orkestra, učenici su se razišli po raznim srednjim školama, raspao se tamburaški razred, kako su nas zvali.

No, opet treba ispraviti: nismo svirali u američkim iseljenicima Opatiji, već smo u pulskoj Areni bili ''predgrupa'' na gostovanju tamburaškog sastava američkih iseljenika, poznatoj Tamburici.

Pišući ovaj tekst sjetio sam se da sam negdje i nekad napisao ponešto o uči Miklaužiću. Pronašao sam ga, napisan je prije 12 godina. Neke stvari se ponavljaju, ali radi cjeline gornjeg i donjeg teksta, ostat će kako jest. Ipak je to kolumna gdje se čovjek slobodnije izražava - dok ga ne zabrane ili ukinu. A tekst je objavljen baš u Glasu Podravine, tada jedinom informatoru Koprivnice i nešto šire, čitalo nas se čak do Đurđevca.

LJETNA RAZMIŠLJANJA, TEKST OBJAVLJEN U GLASU PODRAVINE 1. RUJNA 1989. GODINE 

Učine dosjetke pamtit ćemo dok smo živi
Svake pete godine, kada se sastanu gimnazijski maturanti, generacije rođene 1942. godine, obavezno posjete Gradsko groblje u Koprivnici i polože cvijeće na grob Uče, učitelja Stjepana Miklaužića. I nad grobom se uvijek razvezu - vedre priče! Za tu i mnoge generacije prije i poslije Učo je besmrtan. Ima i razloga. Generacija 1942., kojoj pripada i potpisnik ovih redaka, imala je sreću da je dala prvi dječji poslijeratni tamburaški zbor u Koprivnici. Bilo je to početkom pedesetih godina. Počelo se s manjkom instrumenata i sjećamo se dobro kako se vježbalo u zgradi Doma kulture, u tzv muzičkoj sobi, na tamburicama i bugarijama - čak i bez žica! Siromašno je to vrijeme bilo, pa je dio pučkoškolaca (tada smo osnovnu školu zvali pučka škola) samo vježbao hvatove bez žica. Strogi Učo, poznat po izvanrednom repertoaru dosjetki, nije štedio ušesa onih koji bi fulali, makar svirali i bez žica. 

Kasnije smo za vježbanje dobili podrumsku prostoriju u sadašnjoj Osnovnoj školi 7. studenoga 1943., onoj odmah od ulaza lijevo. Tu smo učili tamburice u slobodno vrijeme, često i u večernjim satima, što je za nas klince, u vrijeme kad se i nije imalo kamo izaći, bio svojevrsni doživljaj. Učini specijaliteti bili su rakija i rum. Rakija se dobivala tako da se prstima uhvatila gornja i donja usnica, stisnula i malo zavinula lijevo-desno. Rum se dobivao tako da se potencijalnog tamburaša uhvatilo prstima za oba obraza, dobro stisnulo i nategnulo u širinu. Nakon toga osjećali smo se kao da smo zbilja popili nešto žestoko! Autor ovih redaka nije mogao na čelo braču naučiti svirati triole. To je ono kada ritam ide: tatata, tatata, tatata. Učo je pronašao načina: jednostavno mi je takt davao stisnutom pesnicom odmjerenim udarcima po glavi. Danas sam već zaboravio svirati tamburu, ali triole znam! Ako smo se Uče koji puta i bojali, ipak smo ga obožavali. Naučio nas je svirati i zahvaljujući tamburicama proputovali smo Hrvatsku i Sloveniju. Koncerti u Koprivnici, a bilo ih je nebrojeno, odvijali su se uzastopno u prenatrpanoj dvorani Doma kulture. Učo je bio originalan i na koncertima. Tako je jednom usred koncerta osjetio da kontrašica Đurđe Kempfove nije dobro naštimana. Prekinuo je koncert, naštimao tamburicu i krenuo s komadom ispočetka. No, nismo svirali folklor u tolikoj mjeri kako se to danas svira, svirali smo arije iz opereta, karišike raznih pjesama, a sjećamo se i Verdijane, splet pjesama iz Verdijevih opera.

Gostovali smo i u Sloveniji, svirali pred Postojnskom jamom. S tamburicama smo ljetovali u Puli (dva puta), u Iki i još ponegdje. U Lovranu smo imali koncert, a Učo je stalno opominjao, danas pokojnog, Dadu Nemca, neka ne kvari. Kako Učo nije bio zadovoljan, a Dado je svirao u prvom redu brač prvi, dirigirajući koraknuo je malo u desno, stao ispred Dade, nesretnom Dadi prilijepio jednu brzu i za publiku nevidljivu vruću, i nastavio dirigirati kao da se ništa nije dogodilo. Svirali smo i na festivalu tamburaških zborova u Zagrebu, a Radio-Zagreb došao nas je snimati u zgradu stare gimnazije. Usred snimanja Učo je prekinuo sviranje i izdevetao Miru Šestakovu, mada ona, jadnica, nije bila kriva. Vrpoljila se na stolcu, jer smo je mi u redu iza nje - štipali!

Kada u pulskoj Areni gostovao sastav Tamburica iz SAD-a, i mi smo imali koncert. Naš nastup bio je blizu ponoći, pa se sjećam da smo zijevajući svirali, ali smo bili oduševljeni što sviramo s notnih stalaka dovezenih iz Amerike. Neka kaže netko iz Koprivnice da je nastupio u pulskoj Areni - da ga vidimo! Inače, i u samom početku svirke, također smo zijevali na koncertima, ali ne zbog umora, već zbog toga što nas je svih tridesetoro brojilo taktove, ostvarajući usta i brojeći tiho: pr-va-dru-ga, pr-va-dru-ga. Tako smo trajali nekih šest godina, do kraja današnje osmogodišnje škole. U međuvremenu Učo je osnovao i mandolistički zbor koji je trajao oko godinu dana. Imali smo i javni nastup. Sastojao se od mandolina, mandola (tu tzv. mandolu 2 imao sam čast svirati) i gitara. Mandoline smo dobili, a gitare, čini mi se, nosile su se od kuće. Učo je vježbao i limene glazbenike i sam je znao zapuhati u trube. Nije mu stran bio ni klavir.

Čitavo jedno razdoblje bilo je obilježeno Učinim pedagoškim radom. Nama učenicima to je vrijeme ostalo nezaboravno, jer smo, pored redovitog ritma škola-učenje i strogih roditeljskih domova, dobili jedan ventil koji nas je iz malih provincijalaca načinio, za naše tadašnje pojmove, svjetskim klincima. Često smo se bavili mišlju da se kao tamburaši ponovno sastanemo i da pokušamo zasvirati. Međutim, ne bismo se snašli: danas se proizvode tamburice drugačijeg rasporeda žica i drugačijeg štima, a osim toga: nema Uče i tko bi nas ponovno naučio svirati? Ne mari što smo zaboravili svirati tambure i mandole: njegove dosjetke pamtit ćemo dok smo živi. Ovih nekoliko redaka ljetnih razmišljanja napisano je i zbog današnjih tamburaša, koji također imaju svojih doživljaja i svoje nezaboravne učitelje. No, svatko hvali svoga, i mi tvrdimo da smo imali uču nad učama.

Za kraj
Evo, i tako je živio naš grad. Od prvog zahvata na vratu tamburica prošlo je 60 godine, ali svaki član tamburaškog sastava ispričat će vam doživljaje kao da su se odigrali jučer. Da, treba pamtiti dobro.