Prijestupna godina je i prestupna, ali mi nismo prijestupnici

Bio sam u dilemi, je li ova prijestupna ili prestupna. U nekoliko rječnika uvjerio sam se da može oboje. Što je meni logično. Jer, prestup mi je bliži od prijestupa. Razmišljam logički, na način rukometnih sudaca. Čak i najzagriženiji pretvarač svega s ''e'' u ''ije'', ako ''svira'' na utakmici i ako ste nagazili liniju šesterca, objasnit će: Napravio si prestup! Jer za izricanje riječi ''prijestup'' treba mu vremena.

Ako je sve to tako, ako je prestupila ne samo u šesterac, nego i u 29. veljaču, onda ova godina radi prijestup i prestup i krši, lomi zakone, što je i službeno tumačenje prijestupa/prestupa. Zato ovu godinu počinjemo sa strahom. Sva je sreća što je veljača ne samo prestupni, već i pokladni mjesec, pa će se prestupi spretno zamaskirati, krađe umotati u celofan, a jedino će nezamaskirani radnici prestupiti preko praga nekih poduzeća i neće se nikad više vratiti. Jer su im se poduzeća s primjenom kapitalizma na hrvatski način - zdošla.

Vraćam se na početak: i inače je naš jezik zanimljiv. Možete pronaći svoje prezime u riječi gdje se najmanje nadate. Naime, ako je netko odmicač, pa je žensko, pa je neka stvar, novčanik, recimo, njezina, reći ćete odmicačičin šrajtoflin. I tako je dio mog prezimena (Čičin) ušao u Anić-Silić rječnik pravopisa hrvatskoga jezika.

Vjerojatno znate poneku priču o ljudima rođenim 29. veljače i njihovim rođendanima svake četvrte godine. Oni bi mogli dobro proći u nastavku teksta i kad se ljude upenzionira u 65. godini, oni bi tek napunili 16 godina i tri mjeseca.

I starce ubijaju, zar ne?

Nemojte se odmah prepasti: naslov je samo parafraza romana Horace McCoya ''I konje ubijaju, zar ne?''. Nekad se dalo taj roman kao džepnu knjigu BIGZ-a iz serije FEST-romani, najbolji filmovi svijeta, kupiti za 8 tadašnjih (1973.) dinara. Sjećate se filma (1970.), onog maratonskog plesa do krajnjih granica ljudske izdržljivosti? Tri Oskara: za režiju, scenarij i glavnu mušku ulogu, koju je imao Michael Sarrazin, a potpomagale su mu Jane Fonda i Susannah York.

Dakle, o izdržljivosti životnoj i svakakvoj je riječ.

Nekad davno radio sam na televiziji. Kad bih skupio sva Dobra jutra, Hrvatska iz Bjelovara i Koprivnice, Suncobrane i Panorame, plus neka druga uključenja bilo bi to gotovo stotinu pojavljivanja. Pretežito sjedeći u stolcu. Ne udobnom, ali stolcu. Zato sam preživio sve jade i čemere. O snimkama da i ne govorim.

Užasavam se gledajući danas kako HRT smrzava svoje kadrove, uporno ostajući pri uredničko-realizatorskoj zamisli da se o važnim stvarima, što su se tijekom dana dogodile u unutrašnjosti neke zgrade, izvještava noćom ispred zgrade, bez obzira je li vani pada snijeg, kiša, grme gromovi i urlaju oluje, ili demonstranti na čelu s preeksponiranim sindikalcima bacaju kamena s ramena. Reporterke su gologlave, a s te iste televizije nam liječnici preporučuju slojevito odijevanje, kapu na glavi, rukavice na rukama i nešto toplo u šalici uz pravi ili umjetni kamin. Za gledanje takve teve treba nam i normabel.

Dobro je što nemamo koprivničku televiziju, jer bismo imali dobrostojeće kadrove ispred Gradske vijećnice (ili bi se preselili pred Podravku?), koji bi se smrzavali izvještavajući o kadrovskim kombinatorikama na relaciji Zrinski trg - Ante Starčevića 32/VII.

Ali to je već politika, a što mi starci znamo o politici. Tjeraju nas da nakon 65-e godine idemo u mirovinu i doma šivamo goblene. Tko nam je kriv što smo proizvodili sve, od igle do Lokomotive. Bojim se da će nas, koji smo i nakon umirovljenja već pet godina aktivni, srediti po knjizi ''Vrli novi svijet'' Aldousa Huxleya iz 1932. godine. U toj utopiji, napisanoj 10 godina prije nego sam rođen, Huxley je opisao ljude koji su sretni, zdravi i tehnološki napredni. Ljudi žive u stabilnom društvu umjetne sreće, a ostvarivanje sreće potpomognuto je eliminiranjem čestih izvora ljudskog nezadovoljstva, tj. obitelji, umjetnosti, književnosti, religije i filozofije. Tu se podrazumijeva i - eliminiranje staraca!

Čavli i pustoš

Eliminiranjem staraca nastala bi pustoš. Ali i naša stvarnost ima veze s utopijskim romanima. Kod svake smjene vlasti drhte od eliminacije kultura, sport i sve ono što nam život čini životnim.

Naime, uvijek se mogu menadžeri ili vlasnici sjetiti i reći: Što će nam izložbe? Što će nam nogomet? Što će nam rukomet? Jer, glavno je proizvoditi, stvarati dohodak, a tu i tamo pomagati samo ako je to marketinški isplativo za stvaranje novog dohotka.

Pa bi u tom duhom osiromašenom svijetu to otprilike izgledalo ovako. U tvornici čavala radnici bi osam sati proizvodili čavle. Zatim bi, u nedostatku nogometa, kazališnih predstava, pjevačkih zborova i drugih zanimacija, kupovali te iste čavle, stvarali dohodak poduzeću u kojem rade, i poslije podne zabijali čavle u daske i gradili si bolju budućnost. Navečer bi spavali na fakirskim ležajevima sa čavlima, kako bi ujutro orni i čavlima u leđima poticani, mogli proizvoditi čavle.

Dohodak do jaja, a oko nas pustoš.

No, čavli su samo ilustracija. Jer ima i ljepših primjera. Radiš u, recimo, vinariji. Proizvodiš vino, piješ vino, od ispijenih flaša gradiš raznobojne staklenike, noćom pokušaš rastjerati mamurluk da bi mogao jutrom proizvoditi još više vina i biti još pijaniji.

Nije sve u dohotku, djeco draga. Treba živjeti život i dati i drugima da ga žive. Inače ćemo se svi naći u zbilju Huxleyevih ili Orwellovih romana. 

O toj pustoši u nama i oko nas stariji bi ljudi mogli i te kako pričati. Tko nema pravu zanimaciju, taj će umrijeti pred maxteveima vrteći programe do četiri ujutro. Zato bi za vremena trebalo imati društvo. Barem kartaško ili goričko.

Iz mog primjera situacija je takva: imao sam društvo, ali su najbolji članovi umrli, a oni preostali su zabludili u pokrajnim političkim ulicama. Koje me ne zanimaju. Ni Svilarska koja je glavna. Zbog faksa mislim. Dakle, nema društva. Doduše, niti ne kartam belu, a bez tog znanja i nisam neki Hrvat.

Ženama je lakše. One imaju svoje društvo stečeno u neravnopravnoj borbi s muškarcima i njihovom konačnom eliminiranju, pa imaju svoje redovite kružoke u zadimljenim kafićima, gdje su u ranijim godinama govorile o muškim komadima, a sada o tome kako se spremaju štrukli s višnjama, koje njihovi muškarci u pustim domovima tako jako vole.

Ne preostaje vam drugo nego kavu popiti doma pred ogledalom. Da imate bar nekakvo društvo.

No, u zadnje vrijeme me nešto kopka. Mislim da sam čak pronašao rješenje. Trebalo bi promijeniti spol. Jednostavno odustane se od implatanata zubiju, sa štruklima od višanja i košticama možete se boriti i sa zubalom koje vam ostaje u malo zrelijoj višnji, a novac utrošite na promjenu spola.

Što ste time dobili? Društvo! I to žensko društvo. Promjena spola uvjet vam je da uđete u to društvo i ležerno ispijate kavicu sa ženom i prijateljicama, iz Kuharice zapamtite poneki senzacionalni recept, osobito pripravke s Orijenta (Kak je moja baklava uvijek suha, a tvoja sočna; Preveč oraha mećeš!), iskritizirate cijene na placu, ubacite malo društvenu temu-dilemu kak bu s vašom bivšom ili sadašnjom firmom i - sve pet!

Daj pet!

Ne bi ovce, samo novce

Listajući po arhivi pronašao sam moj tekst iz Večernjeg lista objavljen 28. prosinca 1976. godine (imam zapisano da sam za njega dobio 300 dinara honorara; skoro 100 maraka; prije 35 godina; gdje je ta lova, k vragu?), u rubrici ''Iz Feferonskog ugla u susret Novoj'', s naslovom ''Što očekuje prosječnog Koprivničanina'', gdje sam u P.S-u napisao: Upravo stiže vijest da su u Podravinu opet nagrnule ovce preko Save. Prosječni Koprivničanin poručuje da ne bi ovce, nego - novce!

Daj još jedanput pet!