Djela Ivana Lackovića Croate nisu se našla u koprivničkoj galeriji

„Podravski motivi" nisu bili zamišljeni niti se u izvedbi prakticirao strogo kritički pristup ili pretendirao visoki umjetnički doseg. Ta je manifestacija okrenuta prema tipu pučkog događaja, ali uz zadržavanje autohtonosti i etnološke izvornosti, sa što manje mjesta za surogate i elemente turbo-folk kulture. U tom smislu „Motivi" sada već, nakon 17 godina, imaju svoj prepoznatljivi karakter, strukturu i sadržaj, pa i kvalitet unutar hibridnog koncepta turističko-zabavno-kulturne manifestacije.

Međutim, unutar likovnog programa sporadično se pojavljuju zahtjevniji projekti, popračeni obimnim katalogom, ambicioznim tekstom i pretencioznim ciljem zaokruživanja nekih fenomena.U tome do sada nije bilo osobite sreće, pa se od izložbe posvećene 80-godišnjici hrvatske naivne umjetnosti očekivala barem kakva-takva utemeljena ideja i konzistentna izvedba. Nažalost, ništa od toga: izložba „Refleksije, osamdeset godina hrvatske naivne umjetnosti", koja se održava u Galeriji Koprivnica tek je još jedna iz onoga niza koji ništa novoga ne donosi niti išta razrješava u složenom polju naive.

No, da je ostala na razini standardne, neproblemske, revijalne smotre ovaj se osvrt ne bi ni pojavio niti bi se obazirali na njezine propuste. Ova je izložba, međutim, izložba s pretenzijama i stoga provocira i povratni kritički sud i ozbiljnu analizu.

Kazati za neki likovni projekt da predstavlja izložbu „autora koji su obilježili pojedine generacije i faze" znači raditi kritičku antologiju. Raditi takvu vrstu retrospektive podrazumijeva, pak, apsolutni uvid u materiju kojom se baviš i sigurnost i fundiranost vlastitog suda: na izboru autora i njihovih radova provjerava se i ukupna sprema povjesničara umjetnosti, njegov senzibilitet, znanje, informiranost, upućenost u tokove i hrabrost da se neke ustajale teze argumentirano ruše.

Pogledamo li, dakle, koje su to autorske ličnosti koje su „obilježile naivu" biti ćemo konsternirani listom slikara i kipara, brojem radova kod nekih autora, izborom većine djela, a ponajviše odsutnošću nekih, inače bitnih imena u korpusu hrvatske, odnosno – budući da izložba suzuje teritorij – hlebinske naive.

Počnimo od potonjega: nikakvi razlozi, pa ni oni da se izložba fokusira na djela socijalne tematike, ne mogu opravdati izostanak nekih ključnih imena. Sumnjam da je kriterijski ključ ovdje bio presudan, jer bi se onda u tekstu nastojala opravdati njihova eliminacija; prije će biti da je riječ o čistoj nepažnji ili – još gore – o nedovoljnom poznavanju kompleksa. Kako nazvati već višegodišnje uporno nabrajanje samo trojice predratnih podravskih naivaca (Generalić, Mraz, Mirko Virius), a izostavljanje Ivana Viriusa, sjajnog crtača koji je nesumnjivo utjecao i na svoga oca Mirka i koji je nastupio na nizu prijeratnih izložbi seljaka-slikara? Dobro, ako se mlađi Virius i može izostaviti u nekim reduciranim, sintetičkim pregledima i turističkim vodičima, ime Ivana Lackovića Croate naprosto ne može biti izvan bilo kakve, pa ni najrigoroznije liste; držim da bi za mnoge čak i pokušaj da ga se javno brani i ističe njegova vrijednost bila uvreda.

Dalje: u generaciji koja stasa sredinom pedesetih hrabro je (i bahato) izbaciti jednoga Stjepana Večenaja, a da ne govorimo o tome kako su šesdesete gotovo obilježene dramatičnim luminizmom ovdje izostavljenoga Franje Vujčeca.

Za mene osobno, najsramotniji je zaborav na Maru Puškarić, najsuptilniju hrvatsku naivnu slikaricu, umjetnicu kojoj vrijednost djela s godinama raste tako da sam uvjeren kako će uskoro njezina čista poezija biti sinonim za naivu.

Ako se za izostanak Nade Švegović-Budaj, Dragice Lončarić i Katarine Henc i može, ali uz jasne kriterijske argumente, naći „opravdanje" u tome da im poetike možda ne pripadaju naivi, kako to da je na izložbi više autora upravo iz njihove generacije i to s karakteristikama koje su identične njihovima, a svode se na izuzetnu tehniku, realistički prosede i spekulativni pristup?

Gdje su radovi trojice netipičnih naivaca (Željko Korošec, Martin Novoselec, Franjo Talan) od kojih svaki u svome opusu ima barem dva rada iznimnih vrijednosti? Da nabrajam dalje? Branko Lovak, Mijo Gradečak, Petar Grgec, Ana Matina ili kipari Bara Mustafa, Kata Vizvari (!), Međimorec, Matulec, Zvonar...O nekim mlađim slikarima i ne želim govoriti da ne bi ispala prevelika lista.

Skupne izložbe naive koje je u Galeriji Hlebine i Galeriji Koprivnica posljednjih nekoliko godina koncipirala ravnateljica Muzeja grada Koprivnice Draženka Jalšić Ernečić rađene su po sistemu „mrkve i batine". Kao što znamo, to je prokušana metoda nekih političara koji, izmjenjujući red batine i red mrkve, pohvale i pokude, nagrade i kazne uvijek nekoga zadovoljavaju, a onaj tko trenutno ostane nezadovoljan nada se (ako će biti dobar i poslušan) skoroj nagradi. Tako je nekoliko autora, inače konstantno odbijanih i diskreditiranih, sada uvršteno bez reda i mjere, neki čak s po četiri rada, dok su neki dosadašnji miljenici privremeno stavljeni na led. Par je autora, s ruba diletantizma, stavljeno pak u poziciju onih koji su, gle čuda, „obilježili" naivu, što već miriše na neke sasvim druge korištene kriterijske parametre.

Ukratko: izložba koja je čak, po predgovoru, trebala pokazati i duh vremena završila je tako da je umjesto duha jednog povijesnog, kulturnog i društvenog ambijenta pokazala zloduh jednog vremena. Stoga bih rado parafrazirao one poznate riječi Krste Hegedušića upućene Generaliću i Mrazu, pa bih rekao: gospođo, najte toga delati. U vama je puno znanja i sposobnosti, usmjerite ih tamo gdje ste na svome i na ono što doista znate raditi.

.......................................................