Koprivnički radioamateri bili su začetnici radijske tehnike u koprivničkim razmjerima

U nekim elementima ondašnji radio mogao bi se ravnopravno nositi s današnjim, pa i biti ispred, ali desetljeća nisu promijenila glazbeni ukus: kuruza je ostala pretežita kultura! Napomena: napisano prije pet godina.

Osnovi tehnike učili su se u osnovnoj školi

Novinar Vjesnika i urednik Glasa Podravine Miroslav Gačić 60-ih

Ivan Žauhar Joe, snimljen na gimnazijskoj godišnjoj izložbi početkom šezdesetih, bio je tehničar u drugom pokušaju

Snimanje sindikalnog sastanka. Novinar je autor ovog teksta, a predsjednik sindikata Boško Savić

Snimanje šefa koprivničkog željezničkog čvora Dragutina Gregorka nasastanku u Domu JNA

Snimanje otvorenja kajakaškog natjecanja na Šoderici. Govori predsjednik SSRN-a Valent Ambrošić, do njega g. Kelbl

Nekadašnja težnja za izražavanjem putem radija kao medija danas je prerasla u težnju za zaradom. Zato o počecima u tom mediju sudionici govore s nostalgijom kao o vrijednom informativnom i čak kulturnom događaju. Vidimo da i danas postoji dilema o programu tipa "što narod traži", i onoga što bi svaki medij, bilo privatni, bilo državni, trebao činiti u funkciji javnog dobra. U toj funkciji "kuruzi" nema mjesta. Ne može se biti licemjeran, pa recimo ne objavljivati viceve koji malo mirišu na seks, a istodobno do u detalje opisivati tuđe tragedije. Niti zarađivati novac i puštati melodije koje doslovce truju dušu i organizam. No, nemojte misliti da su taj sustav izmislili današnji naraštaji. Korijeni su dublji.

Razglas

Sjećanja koja ne postoje u nama ne iznosimo, ne zato što bismo nešto namjerno zanemarili, već zato što o njima nemamo spoznaja, ili, ako hoćete iskreno, znanja. Nakon drugog svjetskog rata navodno je bilo pokušaja pokretanja radio stanice u Koprivnici (Branko Žauhar), ali naše sjećanje se odnosi na razglas putem zvučnika, koji je "išao" iz današnjih prostora vjenčaonice u Gradskoj vijećnici, a kao jednog od glavnih aktera sjećamo se Ivana Povijača Pipe. Obavijesti, škripave ploče, glazba primjerena postrevolucionarnom vremenu.

Pokušaj

Dolaskom "Vjesnikova" novinara Miroslava Gačića, uz sudjelovanje Vinka Česija, Jove Rojčevića i tada još nepunoljetnog potpisnika ovog teksta, pokrenuta je nova stranica koprivničkog novinarstva. Nepogrešiv Gačićev "sluh" za mlade ljude u novinarstvu pokrenuo je iz mrtvila lokalni list, ali u zajednici s koprivničkim radio-amaterskim klubom u nekoliko nedjelja i emitiranje zapravo ilegalnog radio programa. Odašiljač je bio kućne radinosti radio-amatera, posuđeni magnetofon i gramofon. Emisije su se snimale, tekstovi su bili uglavnom članci iz lokalnih novina popraćeni glazbom, a glazba su bile rijetke ploče iz domaćih "diskoteka" te snimke koje je pokojni Marijan Zlatar napravio u kinu "Velebit". Sjećamo se Pletersa i ostalih iz filma "Europa noću". Emitiralo se iz prostorije radio kluba u kutu gimnazijskog drugog kata.

Drugi pokušaj

 Zajedno s novinarom Vladimirom Kuzelom, tehničarom Joe Žauharom, autorom odašiljača najstarijim bratom Mulvajom, početkom šezdesetih krenuo je eksperimentalni program iz Gupčeve 2, iz prostorija SSRN-a. Na raspolaganju su bili magnetofon, gramofoni, a program se radio s velikim entuzijazmom. Ploče su bile također iz kućnih diskoteka, a sve je prekinuto onog trenutka kad je, a to je već poznato, Žauhar pustio Lili Marlen Connie Francis. Pojma nismo imali što je ta pjesma i zašto je smetala politiku. Informativni razgovori na tadašnjoj miliciji podebljali su dosjee koje je, znamo pouzdano, svaki novinar, pa i budući novinarčić imao.

Pravi radio

 Kad je krajem šezdesetih u današnjoj zgradi županije na drugom katu otvoren prvi pravi studio Radio Koprivnice u kojem je radio naš dio ekipe iz razdoblja Lili Marlen, dakle Kuzel, a uz njega i Vesna Švec, tehničar je bio tata Mijo Mulvaj, na ispomoći kasnije i Darko Seleš, prvi spikeri, izabrani na audiciji pod paskom uglednih spikera iz Zagreb, Enerika Bijač i Ivan Zvonimir Britig, kasnije i Ružica Detoni, program se najprije odvijao nedjeljom. Sve uređaje postavili su vrhunski inženjeri Radio Zagreba. Da ne bi bilo grešaka "u živo", program se snimao, bilo je dosta vremena. Nije se zbog toga gubilo na draži, jer tada nije bilo mogućnosti kontakt programa, tj. telefonskog uključenja slušatelja. Jedini ''kontakt'' bile su emisije po željama.

Zagađivanje etera željama

 I tu je došlo do prvog ozbiljnog sukoba između "intelektualnog" i "narodskog". U to vrijeme po Podravini, Zagorju i Međimurju namnožile su se seoske radio stanice (Đurđevac je već ranije bio poznat po svojim maratonskim emisijama po željama, a na tome je, čini se, i izrastao), koje su bila oštra konkurencija radio Koprivnici. Ne shvaćajući da se radio, financiran od tadašnjeg SSRN-a, ne treba natjecati u količini želja i tako postizati slušanost na najnižoj vrijednosnoj razini, šefovi su inzistirali na svirci kvazinarodnih melodija, pretežito srpskih i bosanskih pjevača, iako je među njima bilo doista priznatih i dobrih glasova i s repertoarom pravih narodnih pjesama. Eter je naprosto bio zagađen, jer se išlo sustavom "to narod traži", a nije se pristalo na sustav velikih radio postaja, koje su za emisiju po željama odredile 10 ili 20 melodija, pa se pozdrav mogao "predbilježiti" iz određenu melodiju. Josipovo, Ivanovo, Štefanje, Anino bile su živa muka, posla je bilo na pretek, a sve se svodilo na pozdrave. Za nekoliko desetaka dinara mogao se zakupiti čitav sat. Nažalost, do danas se ništa iz toga nije naučilo. Podilaženje slušateljima ostavilo je radio stanice neprepoznatljivim, bez identiteta.

Ipak, i tada se pokušalo inaugurirati humor putem humorističkih emisija, sport putem reportaža i čak odgođenih prijenosa (prijenos rukometa se snimio, pa potom emitirao). U nekim elementima ondašnji radio mogao bi se ravnopravno nositi s današnjim, pa i biti ispred, ali desetljeća nisu promijenila glazbeni ukus: kuruza je ostala pretežita kultura!

Fotosi

 Napomene oko fotografija. Dio je iz arhive, dio je snimio Ivica Šef, a dio autor ove rubrike. Autor se pojavljuje na više slika, jer su sačuvane. Nije osobna promocija, više mu nije potrebna.

Piše Ivo Čičin-Mašansker

.......................................................